Nikada neću zaboraviti jedan davni izlazak sa mojim mužem, tadašnjim dečkom. Zajedno smo od naše 17. godine, i ispočetka smo se družili gdje smo stigli a najčešće je to bio park, gdje smo uvijek mogli na miru o svemu razgovarati jer smo se mogli vidjeti samo subotom zbog školskih obaveza. Jedne večeri smo sjeli na jednu klupu, uvijek smo imali mjesto gdje je tko sjedio i meni baš tada dođe da zamijenimo mjesta. i tako sjedili mi tu, i meni nešto dođe da odemo na klupu dolje niže. Pita me dečko zašto se premještati sada, pa ono, eto tako, došlo mi. Nakon nekog vremena smo čuli neku veliku buku ali nismo se obazirali. Kad smo se vraćali kroz park nazad u grad na mjestu gdje sam ja sjedila palo je drvo i prelomilo klupu na pola.. Mi smo se zgrozili. Večer prije je bilo nevrijeme i vjerojatno je neko drvo bilo napuknuto.. E sad anđeo čuvar ili ne, mene je definitivno te večeri nešto spasilo i potaknulo me da odemo na drugu klupu. I sad se naježim kad se toga sjetim.
Nema komentara:
Objavi komentar